Štrajkovi su krajnji, a sve češće neizbežan deo borbe za radnička prava i socijalnu pravdu. Iz perspektive politike i vlasti oni su najčešće posmatrani kroz prizmu konflikta. Međutim, oni igraju suštinsku ulogu u oblikovanju pravednijeg i održivijeg radnog okruženja.
Radnici širom Evrope, poljoprivrednici, hrabro se izlažući izazovima, podigli su se na noge i već danima protestima izražavaju svoje nezadovoljstvo. Od prestonice Evrope – Brisela, preko Španije, Fransuske, Nemačke, Holandije, Poljske, Rumunije zahtevi su jedinstveni – viša cena poljoprivrednih proizvoda i povećanje cene radnog sata za zaposlene.
Slike koje stižu sa ulica evropskih država deluju neverovatno za ovdašnje prilike, ali su odraz jedinstva onih koji se osećaju obespravljeno i spremni da se zajednički bore za svoja prava. Postavlja se pitanje da li je srpski poljoprivrednik zaista zadovoljan svojim položajem, da li je srpski radnik zadovoljan nemogućnošću da sebi i svojoj porodici priušti ono što se u razvijenim državama podrazumeva?
Ovi protesti nisu samo poziv na pažnju, već su i poziv na dijalog, na uspostavljanje ravnoteže između poslodavaca i radnika. Pohvalno je što evropski radnici i poljoprivrednici imaju hrabrosti i odlučnosti da se bore za svoja prava. Sa druge strane, ne možemo a da ne primetimo da upravo to nedostaje kod naših radnika i poljoprivrednika. Svaki pokušaj borbe za bolji status radnika se završi beneficijama za manjinu koja pregovara, većini ostane da bude zadovoljna obećanjima koja se često ne ispune.
Ovi štrajkovi predstavljaju demokratski proces u akciji, podsećajući nas da je sloboda izražavanja ključna vrednost koja se mora poštovati. Iz dana u dan spisak evropskih država u kojima se radnici bore za svoja prava sve je duži i upravo to jedinstvo, sigurni smo, dovešće do rezultata.